Kako ću JA promijeniti svijet

 

„Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane.

Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivaci­ja ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednos­tavnije definirane vrste motiva­cije: intrinzična (unutarnja) ko­ja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na rad­nom mjestu, postići više uvaž­avanja svojih suradnika…

Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjeti­mo se samo narodne pripovi­jetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć ba­ke, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!

Tako i u životu, kod postiza­nja većih promjena, često nam je potrebno samo malo surad­nje i pomoći drugoga. Udruži­mo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će

nam pomagati, možemo promi­jeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obi­telj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedin­ca.

I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske zapo­čeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siro­maštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snaž­nije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zausta­vili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu pos­tignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.

Kako velika većina nije ima­la iskustva s prikupljanjem pot­pisa za peticiju na javnim mjes­tima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sa­ma sam već prvog dana posje­tila „štand” na Trgu bana Josi­pa Jelačića i promatrala volon­tere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.

Bilo je nespretno i sramežlji­vo, ali nakon srdačnih komen­tara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zada­tak” na Tomislavov trg, pozna­tiji kao Glavni kolodvor. Dežu­rala sam s kolegom Krešom.

Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpi­suje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpi­sati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poz­nati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam… A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli…”

Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, sa­mac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prija­vio i sada tu traži socijalnu po­moć, ali mu ne daju jer ima ku­ću u Lici.     Razočaran je drža­vom, ali on „neće ništa potpisi­vati, jer to ionako ne vrijedi niš­ta”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odla­ze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez po­govora, „da od toga nema ko­risti, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.

Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno raz­mišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pri­druže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da po­kušaju izboriti makar mali po­mak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za se­be za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psiho­loginja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u ka­nalizaciju, u kaljužu i tamo po­lako, ali sigurno istrunu.

A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Ko­ji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i sa­mo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap…”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.

Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vrati­mo dostojanstvo našoj genera­ciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji ži­vimo sada i ovdje” jer mi to možemo.