Kako odlazimo u vječnost

U posljednje vrijeme u bliskoj okolini, u obiteljima mojih prijatelja i rođaka, dogodilo se mnogo um­iranja njihovih bližnjih. Pohodila sam tako mnogo ispraćaja s ovo­ga svijeta. Svi ti ispraćaji bili su ta­ko isti – a opet tako posebni. Čes­to su odavali značajke osobnosti preminule osobe, a u većini sluča­jeva, sve je bilo prema posljednjoj želji umrlog.

Posljednji ispraćaj prema želji umrlog je u svakom slučaju odraz njegove osobnosti i načina života, ali i odnosa prema članovima obi­telji, suradnicima i prijateljima.

Generalka za baku

Priče koje pokazuju svu neobič­nost želja nisu izmišljene: ispričali su mi ih suradnici ili prijatelji, a ne­ke sam i sama čula od stvarnih osoba, od kojih su neke bile u posljednjim trenucima života, dok su druge bile relativno mlade.

Baka jedne gospođe je svoje mlađe ukućane detaljno uputila kako želi da izgleda odar na koji će je položiti, što želi da joj odjenu… Ne vjerujući prisutnima da su sve dobro shvatili, naredila je da urede veliki kuhinjski stol, sama je odje­nula crnu svilenu haljinu i obula ci­pele koje je po mjeri naručiteljice napravio ondašnji (sada blagopočivajući) poznati zagrebački posto­lar gospon Puh iz stare Vlaške vu- lice. Legla je na stol, prisutne da­me su joj morale namjestiti haljinu, prekrižila je ruke u koje su joj po propisu namjestili krunicu. Pored uzglavlja stajala su dva visoka drvena stalka, a na njima dva veli­ka tegla s velikim asparagusima. U svijećnjacima su gorjele svijeće, a ogledala u sobi bila su zastrta cr­nim platnenim pokrovom. Prisutni, osobito djeca nisu mogli zadržati smjeh pa se i baka samazadovolj- no nasmiješila i zaključila da je sve jako dobro izrežirala i da će sve bi­ti „kako Bog zapovijeda”. Sad može umrijeti. No poživjela je ona sretno s bližnjima još dosta godi­na. Što reći o baki? To je osoba strogo i tradicionalno odgojena, žena potisnutih emocija koja je živjela poštujući tradiciju i obitelj iznad svega i služeći im do kraja.

Druga je priča je o gospodinu koji je radio u jednoj našoj nekad velikoj, a sada još uvijek značajnoj prehrambenoj industriji. Živio je sam i nije imao obitelj koja bi mu organizirala sprovod, pa je odlučio sam to učiniti, kako bi uz sve osta­lo vidio i tko će sve doći na pos­ljednji ispraćaj. Ni sada bivši kole­ge s posla (koji su mi ispričali pri­ču) ne znaju kako je uspio organi­zirati svoj pravi sprovod. No iz tvornice su došla trojica kolega, pa je bio jako razočaran. I mnogi su se tada sigurno razočarali, shvativši kako se događa da čov­jek tu pored nas živi sam, umire sam i odlazi na posljednje počiva­lište sam. Nitko za njim ne tuguje a rijetki ga se sjete u nekim neo­bičnim okolnostima, ponekoj neo­bičnoj priči. Vjerujem da je bilo onih koji su ga poznavali i koji su zažalili što onda nisu otišli.

Grobnica i popevke

Vjerujem da je danas drugo vri­jeme i da su drugi običaji. U Za­grebu najveći broj umrlih ima is­praćaj na krematoriju. Ni dva is­praćaja nisu ni približno slična, ia­ko nam se na prvi pogled, dok na­ručujemo hoćemo li koristiti veliku ili malu dvoranu čini da su to sa­mo dvije mogućnosti, ali ako k to­me dodamo hoće li obred voditi svećenik i koje će vjere biti, već se multipliciraju mogućnosti Bira­mo vrstu glazbe koja će pratiti obred, pitaju nas koliko rodbine će stajati uz odar, hoće li biti oproštajnih govora ili počasna straža, koliko je star umrli i niz de­talja koji na koncu čine upravo te različitosti.

Najčešće svatko od nas još za života odredi kakav sprovod želi imati. Netko želi zadiviti svijet sja­jnim sprovodom, želi da ga pamte po ispraćaju u vječnost, raskoši li­jesa i ljepoti cvjetnog aranžmana, broju vijenaca, odabranoj glazbi. Takve osobe za života uštede nov­ce i ostave rodbini da ih se sahra­ni prema njihovim željama. Bila sam na sprovodu osamljenog čov­jeka koji je bio podstanar i živio je vrlo skromno, a mi susjedi i pozna­nici o njemu nismo znali gotovo ništa. Njegov ispraćaj iz mrtvačni­ce na Mirogoju odveo nas je do ve­lebne grobnice sa spomenikom od crnog mramora i uklesanim njego­vim imenom i datumom rođenja, pa je samo još trebalo upisati da­tum njegove smrti. Obred su vodi­la tri svećenika i svirala je vatro­gasna kapela iz Zagorja odakle je susjed bio rodom. Na ispraćaju je bilo čak pedesetak ljudi koji su go­tovo svi pohrlili u obližnji restoran da se malo druže i da se svakako sjete zajedničkog djetinjstva u Za­gorju. Sigurno će dugo pamtiti um­rloga ne po njegovim uspjesima u životu, nego po gala sprovodu. I eto tako neki nas iznenade poslije smrti. Bio je običan, pomalo nevid­ljiv za života, a velik po smrti.

Pitala sam neke moje prijatelje i poznanike kakav sprovod žele. Nekoliko ih je reklo da o tome još nisu ozbiljno razmišljali i u šali do­dalo da im se još ne umire. Jedna gospođa je rekla da bi najviše vo­ljela da joj na sprovodu pjeva dal­matinska klapa, a druga da joj pje­va muški oktet. Činilo mi se da svaka misli da će ona sve čuti i da bira glazbu za svoje zadovoljstvo. S takvim mislima čini mi se da nam se i smrt čini manje tužnom, a od­lazak iz ovog svijeta manje zas­trašujući. Jedan suradnik mi je re­kao da on želi da mu sviraju i pje­vaju na sprovodu tamburaši, a on­da da za društvo obitelj napravi tu­lum. Jedna gospođa želi da joj uz odar na Krematoriju stoje dva čas­nika Bokeljske mornarice u odora­ma i svira kolo sv. Tripuna. I tako, koliko ljudi toliko i različitih želja, kao i u životu. I u smrti smo poseb­ni i svoji.

Pepeo – moru!

Moja najbolja prijateljica pos­ljednje godine života živjela je u drugom gradu. Viđale smo se po­vremeno, često čule telefonom. Znala sam da je neizlječivo boles­na, no ona to nije prihvaćala kao ni potrebnu, adekvatnu terapiju. Jed­nog dana me pozvala da dođem da se oprostimo. Otišla sam auto­busom i zatekla je u krevetu iz ko­jeg nije ustajala. Bila je jako umor­na, a ja sam samo sjedila kraj nje, s „knedlom” u grlu i skrivala suze. Nisam mogla govoriti, a nisam ni htjela narušavati svetu tišinu. I ta­ko je prošlo nekoliko sati. Kroz njen vrt sam otišla dolje do mora i isplakala moje „more“ suza. To je bio moj oproštaj s njom. Ona je ti­ho umirala. Za nekoliko dana otiš­la je u „vječna lovišta”, a njen su pepeo prosuli u more.

Važno dopustiti ljudima da se s vama oproste. Pripremite se za smrt prije njenog dolaska. Recite okolini svoje želje. Imate ne samo pravo, već i dužnost spram ljudi koji vas vole i poštuju omogućiti im da se s vama oproste. Ključ besmrtnosti je živjeti život vrijedan sjećanja kroz one koji ostaju još neko vrijeme na ovome svijetu, jer tako i vi nastavljate živjeti.