Kupi si svog psa ili mačku

 

Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše… Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosad­nom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.

Dolazeći ujutro u prosto­rije Sindikata umirovljeni­ka često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on pone­kad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te…” I susjeda se na­smiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Po­nekad zastanemo i porazgo­varamo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek nazi­remo ispod kišobrana, „šljap- kamo” po lokvama vode i gledamo da nas još ne po­prska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću” jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi.

Susjeda živi sama. Imala je veliku obitelj, a sada živi sama u velikom stanu i jedini joj je, kako kaže, prijatelj, ovaj psić. On je uvijek uz nju, svaki dugi i dosadni kišni dan, ali i vruće dane jednako strpljivo podnosi s njom. Suprug je umro prije više od 10 godina, dva sina i kćerka također su otišli u daleku zemlju i tamo imaju uspješne profesional­ne karijere i vlastite obitelji. Do prije nekoliko godina sva­ke je godine odlazila k njima u posjete, a i oni su dolazili najmanje dva puta godišnje kući. Ona se više ne usudi sama putovati k njima, a i oni su urijedili posjete u domovi­nu, jer njihova kuća i obitelj sada su tamo, daleko od Za­greba.

I prijatelji su polako ne­stajali i sada govori da je „malo, bijelo, mekano klup­ko Fred” njena obitelj i jedini pravi prijatelj. On je sluša dok mu priča što će raditi, što će kupiti u susjednoj trgovini kamo će ići poslije podne. Priča mu i što joj govore dje­ca telefonom. I o unucima on sve zna. I prepoznaje ih dok s njom tužno gleda poslane fotografije. Govori gospođa da prepoznaje i njezinu tugu i sjedi ili leži uz nju. I zaklju­čuje gospođa Marija „pas je najvjerniji čovjekov prijatelj!”

I sjetim se da sam prije nekog vremena u knjizi naše poznate psihologine Mirja­ne Krizmanić „O životinjama i njihovim ljudima” pročita­la citat američkog novinara, pisca i fotografa Jon Katza: „Životinje su izuzetno važne u našim životima. Živimo u fragmentiranoj i nepoveza­noj kulturi. Politika je ružna, religija se bori za opstanak, tehnologija je stresna, a eko­nomija nesretna. Što je to u našem životu na što se mo­žemo osloniti? Pas ili mačka koji nas vole, vjerno i svakod­nevno.”

„Kućni ljubimci”, – kako ih od milja nazvasmo naši su do­životni suputnici. Oni su nam često više od ljubimaca, oni su nam prijatelji i psihoterapeuti. Koliko puta kad smo osamlje­ni govorimo svom kućnom ljubimcu, psiću, da smo ne­sretni ili da nemamo novaca ili da nas boli glava. I on nas gleda, naćuli uši, podigne gla­vu, lizne nam ruku kao da kaže „ne budi tužna sve će to proći, sutra je novi dan …” I doista nasmiješimo se i osjećamo se bolje pa ga pogladimo i gla­sno kažemo „imaš ti pravo”. I kad smo ljuti i kad poviknemo na njih, ne zato što su oni uči­nili nešto loše, nego što smo mi prolili kavu po tepihu u sobi. Oni odu podvijena repa i umjesto nas vlastim „po­magalom” (jezikom) očiste umrljano mjesto i ponosno legnu pod naše noge. I nismo više tako sami, pored nas ipak netko diše, živi s nama i dijeli naše sretne i nesretne trenut­ke. I nasmije nas često njegov pokušaj da nam nešto pomo­gne ili da s nama pjeva. I kad mu govorimo o svojoj boli i tuzi imamo osjećaj da sve, čak i sadržaj razumije.

Kad čovjek izgubi svog psa i prijatelja iskreno tugu­je kao za nekim nepovratno izgubljenim. Ne pomaže tje- šenje „Nabavi novog psa, iste pasmine i sve će biti isto ili i bolje!” Ne zna ta osoba da je svaka životinja unikat, da je posebna i neponovljiva kao i svaki čovjek. Ali i kad pas izgubi „svog” čovjeka, tuguje za njim na samo svoj osobit način. Tuga i trauma često kod psa izazovu i tjelesne promjene tako da se pas raz­boli i na kraju vrlo brzo nakon „gospodara” i sam ugine.

I razmišljajući tako o gos­pođi Mariji i njenom prijatelju Fredu sjetim se mnogih umi­rovljenika koje svakodnevno susrećem i koje uvjeravam da mirovina i starenje sa sobom donose i određeni stupanj socijalne izolacije, ali da se s tim ne mire i dok god mogu da se uključuju u udruge koje organiziraju aktivnosti prilagođene upravo njihovoj dobi, interesima i potrebama. Najgore moguće rješenje je osamljivanje, odnosno usa­mljenost.

Najnovija znanstvena istra­živanja pokazuju da je sve manje druženja „uživo” jer sve se više družimo, zahva­ljujući novim tehnologijama, s prijateljima na društvenim mrežama, pa usamljenost poprima razmjere epidemi­je. Znanstvenici govore da je učinak usamljenosti na smanjenje životnog vijeka istovjetan pušenju 15 ciga­reta dnevno. Sjedilački način života povećava rizik obo­lijevanja od više vrsta raka. Svaka dva sata sjedenja po­većavaju rizik obolijevanja od raka debelog crijeva, raka endometrija i raka pluća. Za smanjenje stresa poboljšanje kvalitete života bolje je vjež­banje u grupama nego samo­stalno vježbanje.

Koristite vlastite „kapaci­tete” i živite i krećite se, bu­dite aktivni u skladu s dobi i psihofizičkim mogućnosti­ma, željama, a najviše potre­bama – da što duže budete sposobni za samostalan život u vlastitom domu.