Majke i kćeri – iste i različite

 

U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju maj­ke zbog problema u od­nosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih po­put prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbaca­ne novine i knjige u dnevnom boravku.

Rasprave uvijek završava­ju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, go­tovo uvijek, nastavljaju „redati” bakine „grijehe”. I tako iz dana u dan. Godinama žive zajed­no u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja”. Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a sva­đe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove sva­đe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota”!

Naglašavam da nas nitko tijekom života ne uči kako se trebamo pripremati na određe­ne promjene koje uvjetuju naše sazrijevanje i starenje. Ni mlade ne učimo što se to promijenilo u „psihološkom profilu” njiho­vih roditelja samim odlaskom u mirovinu. Ne znam zašto, još uvijek teško prihvaćam tu „mi­rovinu”, ali vjerojatno zato što me to sili na misao da sada mo­ram mirovati ili blago rečeno, da se moram primiriti u svojim nastojanjima da zadržim neke od ranijih aktivnosti. No, ne­mojte misliti da imate pravo na vlastiti izbor. Obitelj, okolina i društvo u širem kontekstu živo­ta ograničavaju vam vaše mo­guće aktivnosti. Odnosi „snaga” u obitelji sada su drugačije „ras­poređeni”.

Stručnjaci koji se bave čo­vjekom ljudski život dijele na djetinjstvo, mladost, odraslu dob i starost. Starost pak dijele na ranu, kasnu i vrlo kasnu sta­rost. Dobne granice su različito određene jer starenje nije stro­go definirano i određeno go­dinama. Starimo individualno. Stručnjaci još uvijek ne mogu točno definirati sve značajke pojedinog razdoblja, pa se sada često govori o „trećoj”, „četvrtoj” pa čak i „petoj” životnoj dobi, o „zlatnim godinama” i „jeseni života”, a u najnovije vrijeme, potaknuto potrošačkim i podu­zetničkim definicijama govori se sve više o „silver ekonomiji”, pa analogno tome o „srebrnoj dobi” što je asocijacija na naše „srebrne” vlasi. Zasigurno bi trebalo govoriti o promjenama koje nas prate u starosti, ali i što je značajnije – o mogućnostima i potrebama starijih ljudi.

Edukacija ne smije biti jed­nosmjerna. Treba i mlađe ljude, osobito one koji imaju starije osobe u obitelji, educirati o promjenama u životu njihovih bližnjih te predlagati im pri­hvatljive odnose i ponašanja u određenim situacijama. Bilo bi svakako tada manje svađa i nesporazuma.

A sada o jednom najposebnijem od svih posebnih odno­sa, o jednom najsloženijem i najkontroverznijem odnosu unutar obitelji – odnosu majke i kćeri! Mnogi psiholozi smatra­ju da je taj odnos upravo tako intrigantan, tako poseban u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu zbog činjenice da su u pitanju dvije formirane žene, da su zbog nasljeđa sigurno jako slične, a opet zbog uvjeta odrastanja i formiranja ličnosti toliko različite. I rasle su u ra­zličitim vremenima koja su bila drugačije definirana ekonom­ski, društveno i politički. Svjeto­nazorski su različito odgajane, a po osobinama su isto tako po­sebne i svoje.

U tinejdžerskoj dobi djevoj­ke posebno promatraju svoju majku koja se polako bliži kli­makteriju, ali je i dalje u napo­nu snage na radnom mjestu, te koja ponekad nerazumije­vanjem odgovara na zahtjeve kćerke. A kćerka pamti te tre­nutke i majčine odluke, zavjetu­jući se „ja neću biti kao mama”. Pamti ona i kao dijete sve što je zamjerala mami i sva ta ne­gativna sjećanja sada se po- tenciranju, jer je ona sada žena četrdesetih godina, još uvijek snažna i samouvjerena i odluč­na da majci vrati poneki „uda­rac”, zbog onog „nečeg” što joj je majka učinila nekad davno, ali sada se upravo toga sjetila.

Posebno je ponekad bijesna na sebe samu, kad se uhvati u situaciji da jednako (kao njena majka nekad davno prema njoj) reagira na postupak svoje kćeri, a zarekla se da to neće činiti. Kćerka je tada bila slabija, kao što je sada baka, pa su se pro­mijenile mogućnosti. Sada je u prilici da to vrati i vraća na svoj način, omalovažavanjem nekih majčinih odluka i potreba.

Kćerka, istovremeno uspo­ređuje svoja životna postignuća i uspjehe, ali onda ipak otkrije u sebi „majku suparnicu” koja je postigla možda nešto dru­gačije, ali podjednako dobro i uspješno, pa je to neka vrsta „zakašnjele zavisti”. Onda opet navru sjećanja kako je majka bila dobra i brižna, kako joj je često bila rame za plakanje, kako joj je omogućila mnogo radosti i pružala mnogo ljuba­vi i pažnje. Sjetila se i relativno sretnog djetinjstva, ali i nekih „loših” majčinih odluka i tako redom. Red sreće, red najsret­nijih i najradosnijih trenutaka, a onda opet red „sivila” i pone­ko „crnilo”. Tako kćerkin odnos prema majci ovisi o njenim sje­ćanjima, ali nažalost vrlo često je tu i gruba svakidašnjica – po­sao, odnosi s mužem i potrebe njene kćerke, materijalne mo­gućnosti, društvena i politička zbivanja i slično.

I ono najvažnije, kćerka ne zna za suptilne promjene koje donosi starenje i koje su sada karakteristične osobine njene majke. Nije to više ona samouvjrena žena, žena koja je hrabro kročila kroz životne tjesnace i probleme, ali to ne želi priznati. Ne želi pokazati da je slabija i da su njene suze samo obrana. Ne može s nikim podijeliti sve tuge koje je sada tresnu od vremena do vremena, ne može živjeti od sjećanja.

Svakoj majci savjetujem da kćerki pokuša objasniti pro­mjene koje donosi starenje, ali i da nešto pročita o promjena­ma, posluša savjete psihologa ili drugog stručnjaka. Ne smiju zaboraviti da je samo korak od ljubavi do netrpeljivosti, a onda i do svađa i mržnje i zlostavlja­nja. Poruka svim kćerkama je da zapamte poslovicu: „Majke su bile to što ste vi sada, a vi ćete to tek biti!”