Živimo li samo jedan život?

 

Je li život u penziji doista vrijeme kad ne moraš ono sto ne želiš, u kojem je sve „složeno po tvojoj mjeri”?

Stara poslovica kaže da mačka ima devet života. Za čovjeka se obično govori da ima samo jedan. Jedan, ali nadasve vrijedan život. I, doista, na biološkom planu svi živi­mo samo jedan život – i čovjek i mačka.

Na današnje razmišljanje naveo me naslov jedne knjige! „Dva života Anice Jušić!“ koja je nedavno predstavljena javnosti. Sama je au­torica odabrala naslov, objasnivši kako se taj naslov nametnuo iz dva razloga. Prvi, iako ne nužno važniji, bila je činjenica da je time smisleno naglasila podjelu knjige na dva dije­la, odnosno dva života koja je živje­la jedan za drugim. Naime, u trenut­ku odlaska u mirovinu, njen znan­stveni i radni doprinos na području neurologije stručno definiran kao ve­lik i toliko značajan da je to zapravo i previše za cijeli jedan život. Nakon kraja profesionalne karijere, profe­sorica Jušić je započela svoj drugi – umirovljenički, ali ne mirniji i stručno manje značajan – sasvim novi život.

       Paralelni ljudi

Bila je potaknuta mišlju o sva­kom čovjeku i njegovim mnogobroj­nim međusobno isprepletenim, u vremenu i prostoru katkad i paralel­nim, a opet tako dalekim i sasvim drugačijim životima. Životima koji katkad traju dugo, ali i onim životi­ma koje proživimo u trenu, u ma­lom, skučenom prostoru. Jer svi mi istodobno ponekad živimo paralelno i nekoliko života.

Najvažnije je da život živimo svjesno i nastojimo pravilno uprav­ljati njime. Najjednostavniji je sva­kako početak našeg života: tu smo najviše slični jedni drugima. Život nam je jednostavan i njime u pravi­lu upravljaju drugi čak i ako pokuša­vamo individualizirati svoje potre­be. S druge strane, naš život određ­uju i urođene osobine naših rodite­lja ali i dalekih predaka (genetika), vrijeme i mjesto u kojem smo se ro­dili (društvena i biološka okolina), ali i ekonomski i socijalni status rodite­lja, te njihovi stavovi i emocionalna i intelektualna zrelost. Ali, čak i u najranijem djetinjstvu svatko od nas je na svoj način jedinstven i pose­ban pa su samim tim i naši životi još posebniji i različitiji u interakciji s okolinom.

Djetinjstvo nas najviše obilježa­va, obično za čitav život, iako nas dominantno ne određuje samo naša aktivnost. Svi mi kroz život vučemo svoj veliki „kovčeg“ emocionalnih i drugih trauma iz djetinjstva. Vrlo često su to podsvjesne reakcije ko­je nam zamagljuju, a ipak određuju trenutna ponašanja. Kad krenemo u školu svatko od nas već počinje pa­ralelno živjeti najmanje dva života, onaj kao učenik, i drugi kao dio obi­telji, sa cijelom serijom uloga. Često se svojih najranijih uloga i događa­nja sjećamo do najsitnijih detalja. I upravo u starijoj dobi to s radošću vrlo detaljno ponavljamo, uvjerava­jući sebe i druge kako još dobro pamtimo. Ali to je varka, i mi to zna­mo, ali nećemo priznati mlađima od sebe. Taj nam je dio u cijelom biolo­škom trajanju života najintenzivniji i najsvjesniji, tada najviše učimo, is­tražujemo putove kojim idemo, traž­imo sebe i prečice za novi život. Već tada pokušavamo utrti puteve za cijeli život. Putove kojima ćemo kao osoba stići do zrelosti: biološke, fiziološke i psihičke.

Ali evo nove zamke: trenutak od­luke što raditi i s kime nastaviti život, vrijeme prepoznavanja onog našeg pravog puta profesionalnog i osob­nog života. Često smo prisiljeni prih­vatiti bezbroj novih uloga s kojima se ponekad vrlo teško nosimo. Ali, sad smo već stekli mnogo znanja i iskustva iz prošlosti, te učimo kako ih koristiti u novonastalim situacija­ma. Sjetite se kako je bilo teško od­vojiti se i otići iz roditeljskog doma i privikavati se na život u svojoj novoj maloj obitelji. Prilagođavati se i stva­rati nove odnose, mijenjati neke sta­re navike, ali i prihvatiti ulogu rodite­lja i opet učiti. I tako topet živimo pa­ralelno dva života. Opet imamo, kao što rado naglašavamo, svoj „privat­ni” i „poslovni ili profesionalni” život.

Ne postoje dvije iste životne sud­bine. Koliko god htjeli urediti i živje­ti život prema svojim željama, teško je uspjeti u tom naumu, jer smo um- reženi u određene sustave. Te nam interakcije pomažu da lakše, s ma­nje napora, postignemo određene uspjehe, ali su s druge strane prilč- no opterećenje.

       Ništa više ne moraš?

Završili smo svoj „radni vijek“, doista nam se to odužilo i jedva smo čekali da svoj život „sredimo po svo­me”. Nema više svakodnevnog us­tajanja u cik zore, nema dosadnog i napornog šefa, nema prometnih gužvi i zastoja, nema kave s nogu, u hodu, nema ništa više što moraš! Na pomolu je naš prekrasan umirovlje­nički život u kojem ćemo sami odlu­čivati što, koliko i kada želimo raditi.

       No, gadno smo se prevarili.

Opet moramo ustati, doduše tek samo pola sata kasnije, jer unuke treba otpraviti u školu, treba otići na davno dogovoren pregled kod liječ­nika, na povratku treba kupiti kruh i mlijeko, a kod kuće dovršiti ručak… a u međuvremenu smo trebali izva­diti rublje iz perilice i objesiti da se suši. K tome, još nismo ni izvadili ni novine iz sandučića, na koje smo se pretplatili da ne moramo rano ići do obližnjeg kioska kupiti ih, zaboravi­li smo popiti kavu…

       Gladni potomci

Ipak sjednemo da predahnemo, ali uskoro treba završiti ručak, dolaze potomci gladni i umorni iz škole i pos­la, a mi usporeni (tko nam je kriv) – trebamo požuriti. Poznata priča! Niš­ta manje bolna i tužna nije ni životna priča osobe koja živi sama! Ona zavi­di ljudima koji žive u „čoporu!

Ostavimo si sada vrijeme da se s ljubavlju, možda s dozom sjete, os­vrnemo i obnovimo sjećanje na na­še proživljene živote. Ne treba žaliti za propuštenim i ne okrivljavati se, već misliti na ono lijepo i dobro što je ipak ostalo u prošlosti, sjetiti se starih prijatelja i možda obnoviti ne­ka prijateljstva iz tih vremena koja su nam mnogo značila, a koja smo zaboravili zbog drugih obveza. Jer, jedna je od stvari za kojima žalimo na kraju života je upravo činjenica „da sam barem ostao u kontaktu sa starim prijateljima”. Možda nam to vrati i dio mladosti, točnije sjećanja na neke radosnije trenutke u nekom ranijem životu.

Sada je vrijeme da pokušamo ostvariti neke svoje, naravno ostva­rive želje. Odbacite usamljenost i potražite stare prijatelje, otiđite u posjet starim rođacima, uključite se u rad neke udruge, družite se sa se­bi sličnima. Ne žalite za prošlim ži­votom, jer pred vama je jedan samo vaš, jedinstven i neponovljiv mirniji, ali ne manje sretan i veseo život. Vjerujte mi, vrijedi pokušati! Važno je ne odustati – od sebe.